Sezona je tragična, nimalo komična.
Sezona 2020. – sudbinu uz ugostitelje dijele i vlasnici hostela u centru Splita. O tragičnoj sezoni koju završavaju na koljenima: ‘Ono što znam jest da sam ‘popušio‘! Ova je godina početak kraja…‘
Dok ugostitelji “viču” na državu zbog nedostatnih mjera potpore u ovim neprofitabilnim korona-vremenima, čini se, “šaptom padaju” – hosteli.
Hosteli su po definiciji mjesta u koja dolaze backpackeri, populacija mlađih avanturista koji vole upoznavanje i cimerske odnose s ljudima. Upravo u takvom prenoćištu i susresti, možda prvi i zadnji put u životu. Dijeliti sobu s još nekoliko, do čak deset potpunih neznanaca čar je hostelskog smještaja. No, pojavio se problemčić zvan COVID.
Sezona 2020.: splitski su hostelijeri na koljenima
Prema “novom normalnom” uputno je izbjegavati čak i vlastitu rodbinu i nezance koji mogu iza sebe ostaviti korona-suvenirčić. Sezona nije šaljiva, dragi čitatelji, splitski su hostelijeri – na koljenima.
Prvi nam je dušu otvorio Jurica Rubić, vlasnik hostela “Split Garden” iza HNK, objekta opremljenog višekrevetnim sobama koje su ovog ljeta uglavnom zjapile prazne!
– Nešto sam čak i radio u kolovozu, ali ukupno nisam ostvario niti 20 posto lanjskog prometa. Ukratko, bilo bi bolje da nisam ni otvarao! Ovo malo gostiju što je došlo mahom je iz istočnog europskog bloka. Česi, Slovaci, Poljaci, Estonci i zahvalan sam im na posjetu! Oni nisu tipični hostelski gosti, više mi se čini da su iskoristili priliku jeftino putovati i pristati na rizik.
Dao sam noćenje u bescjenje, cijena je u srcu sezone bila na razini lanjske ljute predsezone.
Brojčano, krevet je stajao 70 kuna, a lani 150 kuna usred ljeta! Promjena strukture gostiju vidljiva je i po tome što je do lani većina njih dolazila posredstvom “Hostel Worlda”. Ove godine isključivo preko “Booking.coma”. Većina gostiju inače su (govorno) Anglosaksonci: Amerikanci i Australci debelo prednjače, a ove su sezone potpuno izostali. Sezona je prekrižena, no u kolovozu sam ipak otvorio i iznenadio se da je bilo išta posla. Kažem vam, sezona za zaboravit – sažima Rubić.
Korak dalje od “brisanja” ove sezone otišao je anonimni sugovornik, koji je – otpisao i sve buduće sezone.
– U centru Splita imam stan za iznajmljivanje za deset osoba, apartman i hostel, koji definitivno zatvaram. To jest preuređujem ga u stan za stanovanje!
Još ne znam točno što ću s njim. Hoću li raditi sezonu ili ga iznajmiti tijekom cijele godine. Ali, oprostite na izrazu – ono što znam jest da sam “popušio”. Radio sam odlično od 2009. s tim hostelom, imao tri sobe, dvije šesterokrevetne i jednu s četiri kreveta, uz veliki dnevni boravak/kuhinju. To je bila divota, ali shvatio sam da je ova godina “početak kraja”, da, konačnog kraja hostela!
‘Više ne mogu računati ni na što’
Već 2012., kad je došla Ultra u Split, svatko je počeo otvarati hostele. To je iziskivalo najmanje ulaganje, a donosilo je sigurnu dobit. Otada ih je previše, a od ove godine više ništa nije isto. Ja sam, znači, dobro radio. Oko 200 tisuća kuna bi se uprihodilo. Ali kad bih rasporedio na dvanaest mjeseci, odbio plaćene sve pristojbe i troškove, ostalo bi mi oko iljadu eura mjesečno. Dakle iznos jedne plaće, nikakva basnoslovna dobit!
Više ne mogu računati ni na što, sve što sam imao od hostela poslao sam u prošlost. Pušiona, kažem vam – ojađeno će. No ipak će pomirljivo naš sugovornik, čovjek koji je odlučio okrenuti novu stranicu.
Još uvijek se nastavlja boriti Antea Ćurin, vlasnica dva hostela i jednog food-bara u središtu Splita. Također potpredsjednica Udruženja vlasnika hostela pri HGK. Napomenimo da na području naše županije postoji oko 55 hostela, mahom u Splitu.
Antea (33) je strastvena “bekpekerica”, a hostele je otvorila zato da kad odradi ljetnu sezonu od 1.3. do 1.12. preostala tri mjeseca mogla putovati i odsjedati u hostelima.
Ova je sezona i za njezine objekte, hostele “Backpackers Fairytale” i “Wonderful world” u Varošu, bila katastrofa.
– Jedan nije uopće radio preko ljeta, a drugi je radio (u Varošu) samo mjesec dana. Od te zarade ne mogu pokriti najmove, a radnike sam plaćala iz svoje ušteđevine! Ustvari, od radnika sam tu trenutno samo ja, inače ih je bilo pet. Od države imam 4000 kuna mjesečno za dio moje plaće, ali to je kap u moru jer mi troškovi poslovanja iznose oko 5000 eura mjesečno. Najmodavci nisu bili susretljivi, nisu mi snizili cijenu najma.
Nakon izrazito depresivnog lipnja, a onda i srpnja, shvatila sam: živimo dan za dan. Vođenje hostela je i bez ovih tegoba izuzetno stresan posao. Pogotovo nama, vlasnicima malih hostela u kojemu svakom gostu znamo ime i prezime, nije samo broj. Često sam gostima i prijatelj i psiholog, tješim ih kad im poginu prijatelji ili budu opljačkani negdje drugdje. To sve iziskuje ogromnu mentalnu energiju i stalnu prisutnost u objektu. Ljudi misle da zarađujemo bogzna koliko, da imamo zalihe kojima možemo premostiti krizu, ali kod mnogih to nije slučaj.
Bilo bi dobro da se kolegama koji su najteže pogođeni omogući kredit kojim će pokrpati ovu propalu sezonu.
Već sam uložila taj apel na državu i banke. Što se tiče sljedeće sezone, vjerujem da će biti bolja od ove. No, bojim se da slika našeg poslovanja više nikad neće biti ista, teško je narušena. Ovako predmnijeva 33-godišnja Antea Ćurin, poznata splitska hostelijerka koja je u tom biznisu od svoje 24.
