Prošle godine u ovo vrijeme na skijanju je bilo više od dvjesto tisuća naših građana. U Sloveniji, BiH, Italiji i Austriji, ostavili su milijune eura. I to samo u tzv. hrvatskom skijaškom tjednu, a skijalo se lani, po Italiji i Austriji, sve do kraja ožujka, i gdje god su žičare vukle u planine – bilo je i Hrvata.
Ove godine, zbog pandemije koronavirusa, skijaši s juga Hrvatske ostali su uskraćeni čak i za izlete na Kupres i Blidinje, a Riječani i Zagrepčani gužvaju se na Platku i Sljemenu, dok jedino pravo domaće skijalište, ono na Bjelolasici, i dalje nije u funkciji. Interes za skijanjem je toliki da su na Platku ograničili prodaju ski-karata jer se ne mogu nositi s gužvama. Pola Rijeke premjestilo se na skijalište u koje je ozbiljan novac uložila Primorsko-goranska županija.
Kao da se trebao dogoditi COVID-19, pa da shvatimo kako se država odrekla još jedne zlatne koke, a HOC “Bjelolasica” je to svakako mogao biti. Dok je olimpijski centar vodio naš čuveni vaterpolist Tomislav Paškvalin, nositelj dviju zlatnih olimpijskih medalja i svjetski prvak iz Madrida, a svi s kojima smo razgovarali na ovu temu potvrđuju da je bio sjajan direktor – “Bjelolasica” se imala čime pohvaliti.
– Dovoljno vam je reći da se tu dva puta pripremala hrvatska nogometna reprezentacija. Tu su dolazili izbornici Otto Barić i Ćiro Blažević, koji je nakon priprema s Vatrenima na Bjelolasici osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Francuskoj – podsjeća Paškvalin.
Kad je u požaru 2011. uništena centralna zgrada s restoranom i kotlovnicom, od Bjelolasice kao da su svi digli ruke. Po sedamnaesti put se na javnoj dražbi bezuspješno prodaju skijališta, sportski tereni, dječja igrališta i ostali prateći objekti.
– HOC “Bjelolasica” imao je silan potencijal, i to ne samo kad je skijanje u pitanju. Bila je to dobra kombinacija zimskog i kontinentalnog, ali i poslovnog i školskog turizma. Tu su dolazili poslovni ljudi, ali i djeca koja su uživala u prirodi i educirala se. Najviše od svega boli činjenica da je HOC “Bjelolasica” financijski samoodrživ, a na državi je samo ulagati u sportsku infrastrukturu – veli Paškvalin, koji sumnja da će se “Bjelolasica” ponovno staviti u funkciju.
KOBNI POŽARI
– Uvijek me u ovo doba godine, kad krene skijaška sezona, zovu novinari. Bojim se da je prošlo previše vremena i da se i ono što je nakon požara ostalo u funkciji, da tako kažem – “rastranširalo” – veli Paškvalin, i istinu govori, jer nije tajna da država ni u ovom slučaju nije brinula o svojoj imovini.
Iz topova za umjetni snijeg pokradeni su vitalni dijelovi, a bilo je i slučajeva provale u apartmane, no lopovi iz njih nisu imali bogznašto odnijeti.
– Jasno je da “Bjelolasica” nije mogla konkurirati slovenskim ili austrijskim skijalištima, ali to nije ni bila njena svrha. Mi smo izgradili reprezentativan olimpijski centar, jer smo to, s obzirom na uspjehe naših sportaša na međunarodnoj sportskoj sceni, apsolutno bili zaslužili, no onda je cijela priča, prvenstveno zbog požara koji se dogodio, neslavno završila. HOC “Bjelolasica” je savršeno pozicioniran. Tu su dolazili skijati Riječani, Zagrepčani, ali i Splićani, i tek propašću skijališta na Bjelolasici, ponovno se u igru vratio Kupres – veli.
S Paškvalinom se slaže i Splićanin Igor Boraska, jedini od naših sportaša koji je nastupao i na ljetnim i na zimskim olimpijskim igrama.
– Prava šteta je što Bjelolasica nije u funkciji i što su na nju svi zaboraviIi, naročito u sezoni skijanja. Ona je, zapravo, imala potencijal pravog skijališta i u Hrvatski olimpijski centar “Bjelolasica” se trebalo dalje sustavno ulagati jer je imao ogroman potencijal – kaže naš proslavljeni sportaš veslač, član skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora, koji vjeruje da bi “Bjelolasica”, pronađe li se u dogledno vrijeme ozbiljan investitor – mogla proraditi.
– Tim više jer za razliku od Platka, primjerice, tamo postoje ozbiljni smještajni kapaciteti. Žičara treba ponovno staviti u funkciju i krenuti s radom. Ja sam na Bjelolasicu odlazio i na pripreme, ali i na team bulding s kolegama iz tvrtki u kojima sam radio, i mogu reći sve najbolje o tom mjestu. Ono je, s obzirom da ima i sportske terene i košarkašku dvoranu, moglo biti živo tijekom cijele godine, a tako je i bilo dok dva požara nisu progutala dio objekata. Zaista bi bilo i lijepo i korisno, a na kraju i isplativo za onoga tko tu investira, da Hrvatska dobije jedno pravo skijalište, a ne da na skijanje moramo nužno odlaziti preko granice – veli Boraska.
AKTIVNI IZNAJMLJIVAČI
Tu je osam skijaških staza, vučnice, žičare, sportski tereni, osam paviljona sa 160 soba koje jest nagrizao zub vremena, međutim, neke se od njih vrlo brzo mogu staviti u funkciju.
U mjestu Jasenak, iznimno su aktivni i privatni iznajmljivači,a ima ih iz svih krajeva Hrvatske, koji još gaje nadu da će pametan netko uskrsnuti ovaj olimpijski centar pa tako ponovno osigurati kruh za dvjestotinjak obitelji sa šireg područja Ogulina.
Naš sugovornik napominje da su propašću Hrvatskog olimpijskog centra “Bjelolasica”, puno izgubili i hrvatski sportski klubovi.
HOC “Bjelolasica” sastoji se od skijališta s vučnicom, restorana na međustanici na skijalištu, te restorana s hotelom koji je stradao u požaru. Uz spomenute objekte, kompleksu Jasenak pripadaju i paviljoni Lasica, Kula i Klek. Tome valja pridodati i sportske terene, a atraktivno je i zemljište oko njih. U Jasenku 2 nalaze se paviljoni Vrelo, Dobra, Đula, Tounjčica i Mrežnica. HOC “Bjelolasica” posjeduje i zemljište kod jezera Sabljaci u Ogulinu, a cijeli se kompleks proteže na čak osamdeset hektara.
Jesmo li zaista toliko blesavi da ćemo se svega tog?
