Nedjelja, 2 listopada, 2022

Jako Andabak: “Zdravstveni turizam zahtijeva još posla, no postat će profitabilan posao.”

I dan danas me vodi jedna misao vodilja koja kaže kako je uvijek bitno napraviti svaki posao, svaki projekt – prije svega kvalitetno.

Jako Andabak jedan je od najuspješnijih hrvatskih biznismena. Razvio je velik posao s osiguranjem i postavio temelje modernog osiguranja u Hrvatskoj. Napravio je iskorak u turističkom i zdravstvenom sektoru, razvio brend Bluesun Hotels & Resorts s nizom hotela i tako postao jedan od vodećih hotelijera u Hrvatskoj. Okušao se i u poljoprivredi, uložio novac u ekološku farmu goveda, vinograde, vinariju… “Zadovoljan sam, prešao sam sedamdesetu, a u isti mah, smatram da nisam ni izdaleka ispunio život do kraja. Imam još planova, ideja i želja za vrijeme koje je preda mnom. Kroz život sam ostvario mnoge snove, bavio se raznim poslovima i svaki me od njih oduševljavao i okupirao. Optimist sam, a usput i uporan čovjek, tako da ću sigurno još dugo raditi. Kada se vratim u selo u kojem sam odrastao, prisjetim se svog djetinjstva bez struje. Ako je trebalo učiti navečer, to je bilo uz petrolejku. Tada nisam mogao ni slutiti da ću postići sve ovo. Nakon završene osnovne škole, došao sam u veliki Zagreb. U Zagrebu se u početku nisam baš najbolje osjećao, mučio me ponekad kompleks manje vrijednosti zbog dijalekta, no s vremenom sam svladao tu nelagodu i uklopio se. Kao dječaku uzor mi je bio Nikola Tesla i to me odredilo prilikom odabira srednje škole i fakulteta.”

Postavili ste temelje modernog osiguranja u Hrvatskoj. Manje je poznato da ste prije ulaska u ovaj posao završili Elektrotehnički fakultet, pa i nuklearnu fiziku. Ulazak u područje osiguranja bio je na “mala” vrata?

Po završetku fakulteta počeo sam raditi u Končaru i to u kontroli kvalitete. Taj prvi dodir s praksom, nakon fakulteta, u meni je ostavio puno elemenata koji su me odredili u budućnosti, a i generalno u životu. I dan danas me vodi jedna misao vodilja koja kaže kako je uvijek bitno napraviti svaki posao, svaki projekt – prije svega kvalitetno. Osim toga, dobro pamtim očeve savjete iz djetinjstva. Ponavljao mi je: “Moraš uvijek biti korektan i držati do sebe i svojih obećanja”. A ako tomu dodamo i onu: “Moraš biti uporan, ništa se ne postiže preko noći”, riječ je o odrednicama za koje mislim da su me, u dobroj mjeri, usmjerile. Uspio sam se toga pridržavati i uvijek izvršavati sve svoje obaveze. Mislim da je to i odredilo moj uspjeh.

Što se ulaska u svijet osiguranja tiče, ono se dogodilo prije tridesetak godina, istovremeno s najavom promjena na polju poduzetništva u tadašnjem, jugoslavenskom društvu. Bilo je naznaka da će na neki način biti dozvoljena određena privatna inicijativa. Sasvim slučajno jedan mi je kolega predložio da uplatim životno osiguranje. Razmišljajući o tome, a tada sam imao i neku ušteđevinu i mogao sam to jer sam imao vrhunsku plaću, osigurao sam se s tadašnjih 2000 njemačkih maraka godišnje i otišao na seminar o osiguranju u Graz. Svidjelo mi se i rekao sam sam sebi – pa zašto se ja ne bih bavio i time pa uz sva svoja poznanstva zaradio toliko da pokrijem barem svoju godišnju premiju?

Krenuo sam i razvio sam posao vjerojatno zato što sam to vrlo ozbiljno shvatio. Tu sam radeći za austrijska osiguranja zaradio svoj prvi milijun. U to vrijeme nisam još navršio ni 40 godina. Bio sam aktivan, imao sam osjećaj da mogu sve raditi i dan i noć. Tad sam još bio direktor poduzeća Volta, suradnik u Institutu za fiziku gdje smo radili na supravodljivosti i nekim sličnim projektima te sam se usput još bavio i osiguranjem. Kada se sve to skupa pokrenulo, bio sam suvlasnik u Heliosu, vlasnik Sunce osiguranja i Poliklinika Sunce koje sam kasnije prodao kad sam krenuo u hotelijerski biznis, a potom sam osnovao i treće osiguranje – Izvor.

Hotelijerstvo, zdravstveni turizam, aktivni odmor, vinogradarstvo, ekofarma goveda… Investirali ste u niz djelatnosti koje zahtijevaju niz specifičnih znanja i vještina. Odlučili ste da svoje firme postavljate strateški, odredite vizije, a za stvarna znanja ste uključili ljude iz struke. Je li to bio problem, posebno u vrijeme kada ljudi odlaze tamo gdje je ekonomska situacija bolja?

Nakon bavljenja elektrotehnikom, fizikom, čak i novinarstvom (u Plavom vjesniku uređivao sam rubriku “Kompjuter vas savjetuje”), zatim osiguranja – dobio sam volju baviti se hotelijerstvom. Odlučio sam prodati Sunce osiguranje zajedno s poliklinikama i taj novac usmjeriti u turizam. Pitanje je – zašto turizam? Zapravo, što službeno, što studijski, a što iz želje za putovanjima i učenjem o svijetu kroz njih, puno sam toga obišao i zaključio da bi turizam mogao biti grana u koju bi bilo mudro uložiti. S tom sam mišlju krenuo oko 2000. godine i tada sam, što kroz privatizaciju, što kroz kupovinu dionica na kraju uspio većinski ovladati trima poduzećima koja su u tom trenutku imala negativan GOP. To je bilo vrijeme kada su hoteli u Dalmaciji, nakon ratnih stradanja i svega ostalog bili prilično zapušteni, a još se ni turizam nije vratio u punoj snazi. S vremenom smo stvorili dobra, zdrava poduzeća i u jednom sam trenutku 49,9% svoje tvrtke, njezina udjela i dionica, prodao jednom investitoru iz Grčke. Taj sam novac krenuo ulagati i u neke druge djelatnosti za koje sam smatrao da ih treba dobro povezati s turizmom pa otuda dolaze i vinogradarstvo i vinarstvo, poljoprivreda, uzgoj goveda na ekofarmi. Htio sam vidjeti kako je raditi u različitim granama gospodarstva i usporediti ih. Time sam došao do određenih spoznaja i rezultata i mogu reći da sam djelomično zadovoljan. Negdje je to išlo izuzetno dobro, negdje manje dobro.

Kako je sve to moguće ostvariti? Najvažniji je odnos s ljudima i najvažnije je naći suradnike koji znaju to dobro raditi. Davno sam čuo izjavu jednog svog prijatelja koji je rekao: “Ja ne znam, ali znam tko zna”. I ta je misao zapravo i kod mene postojala kada sam ušao u te, meni potpuno nove grane. Jasno je da osim onih osnovnih spoznaja, u stručnom smislu, nisam mogao imati sva znanja, stoga sam se okružio odgovarajućim suradnicima koji su u tome bili stručni i postavili smo i posao i tvrtke. Svima sam odmah u početku rekao da je kvaliteta, koju želim u samom procesu, onom tehnološkom i u organizaciji proizvodnje, na prvome mjestu, a da tek onda dolazi profit. Na njima je bila zadaća da to organiziraju i formiraju timove koji će sa zadovoljstvom dolaziti na posao jer kvalitetu vam može dati samo zadovoljan i sretan radnik. Prema tome, to su bile osnovne odrednice koje sam htio prenijeti na svoje suradnike, a to se uglavnom i ostvarilo. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da imam vrhunske suradnike. Teško je sada reći bolje od svih u Hrvatskoj, ali ja ih doživljavam takvima. Mnogo, korektno i pošteno rade, a struku su ionako ispekli kroz ove godine, većinu sa mnom, a nešto i prije.

Osim toga, puno sam ulagao u zdravstvo i zdravstveni turizam jer smatram da tu ima posla te da se dobrom organizacijom i dobrim izborom suradnika može napraviti vrhunski, kvalitetan proizvod. Tu je riječ uglavnom o usluzi koja će s vremenom, upravo zbog svoje kvalitete doći u poziciju profitabilnog posla. I to se dogodilo, prvo s Poliklinikom Sunce, zatim i s Bizovačkim toplicama. Lječilište sada funkcionira izuzetno dobro. Što se ljudskih potencijala tiče, mogu reći da u tvrtkama u kojima se brine o ljudima, vjerovali ili ne, ni u najvećim krizama nema problema s radnom snagom. Mi na razini hotelijersko-ugostiteljskog sektora, prije godinu, dvije, nismo imali problema. Štoviše, naši su radnici zadovoljni s uvjetima. Nismo imali značajniju fluktuaciju i uvijek smo imali dovoljno stručnih ljudi.

Investicije, investicije, investicije… One su temelj Vašeg poslovanja. Koje bi investicije izdvojili kao posebno važne u zadnje tri godine?

Pitanje je odnosa čovjeka prema kapitalu kojim raspolaže – ili ćeš ga potrošiti na vlastitu ugodu ili ćeš ta sredstva upotrijebiti za razvoj, za investicije. U zadnje vrijeme investicije su bile uglavnom u obnovu ili dogradnju hotela. Smatram da Hrvatska zaslužuje daleko viši nivo kvalitete od onog s kojim u ovom trenutku raspolaže i da ono što imamo zavređuje i otvara mogućnosti da kroz turističke usluge, ugosti turiste sa znatno višom platežnom moći. Stoga je ulaganje u hotele nužno. No nije sve u oblaganju u skupe materijale kojima ćeš obložiti fasadu. Mnogo je bitnije ulaganje u ljude koji će pružiti uslugu jer je ona sastavni dio općeg dojma. Zatim ide ulaganje u okoliš hotela. Zapravo, danas kad govorimo o luksuznim hotelima, onda se prioritetno ne misli na to kako su im uređene sobe, već se misli na sav okoliš. Pogotovo kada govorimo o odmorišnim hotelima. Važno je da je priroda oko njega održavana i da je sve postavljeno tako da odaje dojam mediteranskog parka – jer to je ono što karakterizira Hrvatsku. Prezentiramo li to tako, vjerojatnost je i da ćemo dobiti goste koji će biti spremni platiti i cijenu za to.

Poznati ste i kao uspješan vinar. Za dobro vino treba puno ljubavi, rada, odricanja. Je li Vaša proizvodnja vina krenula kao biznis ili rezultat ljubavi?

Na neki je način krenula sasvim slučajno. Ja bih to ispričao kao dogodovštinu. Krenulo je to tako da sam kao hotelijer imao puno kontakata s vinarima, a kako volim druženja, nije mi bilo strano da tri noći zaredom provedem na trima značajno različitim mjestima – jednu večer na Hvaru kod pokojnog Zlatana Plenkovića, sutradan već bio u Kutjevu kod Krauthakera, a onda sljedeći dan kod Čobankovića u Iloku. Nakon svih tih druženja s vinarima, a poznajem mnoge, organizirao sam i sam na ranču u Bolu jedno druženje kojem je u pozivu stajalo da se pozivaju vinari, oni koji to žele biti i oni zbog kojih vinari postoje. Bilo nas je dvjestotinjak i tada mi je pokojni Plenković rekao: “Bila bi šteta da na ovim terenima ne probaš posaditi vinograd”.

To je bilo oko Uskrsa 2009. godine i nakon te njegove izjave, moja prva berba bila je u rujnu iste godine. Da ne bude zabune, ne u našim vinogradima, već kod kooperanata. A baš u to vrijeme Prva dalmatinska vinarska zadruga u Bolu raskinula je ugovor s čovjekom koji je dotad bio u najmu. Vidio sam to kao priliku, dogovorili smo najam, uredili vinariju i, dok smo mi sve to preuredili, došla je ta prva berba. 2010. i 2011. krenuli smo sa sadnjom vinograda, tako da danas imamo oko pola milijuna trsova loza na najplodnijim lokacijama otoka Brača. To su vinogradi koji se nalaze na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, teško su pristupačni, a berba se obavlja isključivo ručno.

Kažete kako hrvatske ljepote i njezin položaj omogućuju razvijanje elitnog turizma. To je proces koji nije moguće postići u kratkom vremenu!

Jasno je da to, kao i sve u životu, nije moguće stvoriti u kratko vrijeme. To ne znači samo izgraditi objekte. Dakle, nužno je puno uložiti u okoliš, a taj proces traje. Druga stvar je da kada sve to napravimo i kada imamo ljude, sve to treba na kvalitetan način prezentirati potencijalnom gostu i kupcu. Potrebno je vrijeme za afirmaciju i stjecanje povjerenja, bez obzira na to što su tu društvene mreže koje ubrzavaju komunikaciju i reputaciju.

Godinama se priča o povezivanju plave i zelene Hrvatske. Jeste li uspjeli u tom povezivanju?

Ne mogu reći da sam do kraja zadovoljan sa svim, ali dosta je toga napravljeno. Mnogi OPG-ovi na svim destinacijama naši su ugovorni partneri, tako da imamo vrhunsku sirovinu za dobru hranu. Zatim imamo ekološku farmu goveda cijenjene francuske pasmine charolais. Vrhunsko meso s farme ide na tanjur, a to je nešto što naši gosti izuzetno cijene. Također, posljednjih godina imamo i vlastitu proizvodnju povrća, maslinike pa samim time i vlastitu proizvodnju maslinovog ulja, a kada se tome pridodaju i naša vrhunska vina, to je jedna dosta zaokružena i dobra priča.

Svojevremeno ste kazali kako nemamo hrabrosti i odlučnosti uhvatiti se u koštac s reformom, a one su neizbježne.

Kada spominjemo reforme, a o tome danas pjevaju i vrapci na granama – nužne su ozbiljne reforme u društvenim odnosima i državnim institucijama. Naš zdravstveni sustav se pokazao dobrim u vrijeme pandemije, pa možemo reći da tu nema potrebe za reformom. Međutim, tu treba izuzetno velika reforma jer to nije dovoljno. Bez obzira na sve pohvale zdravstvenim djelatnicima. Stvari trebaju biti postavljene na način da je sve dovoljno odgovorno. Odgovornost svakako možemo vidjeti u pružanju zdravstvene usluge, ona je vrhunska, ali je pitanje koliko odgovornosti postoji u racionalnom trošenju.

U narodu postoji izreka da se možemo pružiti samo onoliko koliko se možemo pokriti. Dakle, i u tom smislu potrebno je izvršiti reformu zdravstva, a s njom i reformu zdravstvenog osiguranja. I treba dovesti određenu količinu konkurentskog djelovanja. Ali ne ovako kako je to deformirano u ovim trenucima, kada možemo reći da se pojavljuje jedna kvaziprivatizacija i kvazitržište u kojem, primjerice neki afirmirani liječnik kaže: “Da, možeš doći kod mene, ali ja imam svoju kliniku, možeš privatno i možeš meni platiti…” i slično. To nije dobro. Da, liječnici trebaju međusobno konkurirati, sve osoblje, a i organizacije, ali ne tako.

U Hrvatskoj su privatizirana sva osiguranja osim zdravstvenog. Kada bi se moglo urediti da i zdravstveno osiguranje bude u procesu privatizacije i da imamo konkurenciju među osiguravateljima, onda bi oni mogli svojim ugovorima i utjecajem stvarati lojalnu konkurenciju među zdravstvenim ustanovama. Mi smo nekoć kao Poliklinika Sunce surađivali s KB Merkur. Prema ugovoru, na svim smo odjelima imali apartmane koje smo uredili i u koje smo investirali. U svim tim odjelima gdje su bili naši apartmani, imali smo ugovor po kojem smo dodavali na njihovu plaću još 10 posto. Svima. I nije zapravo bilo nikakva mita. Pacijentima je bilo dobro jer je osoblje znalo da od toga ima dodatnu korist, a isto su tako znali da nijedan liječnik ili šef nije dobio ništa “ekstra”, osim onog postotka na plaći, jednakog za sve, koji je bio određen ugovorom.

Rekli ste da je nekada jako važno da vlasnici ili šefovi ne smetaju svojim suradnicima. Može li se to postići?

Bit je stvoriti takve odnose u kolektivima da ne dođemo u poziciju da šef u određenom trenutku svog talentiranog i sposobnog suradnika ne vidi kao ugrozu. To nije jednostavno, ali s vremenom napreduje ta korporativna kultura u kojoj se zna da onaj tko razvije svog suradnika, u konačnom vrednovanju i sam ima velike zasluge za to. Najbolje sam to naučio u osiguranju. Tamo si bio nagrađen za sve suradnike koji su bili ispod tebe i sav njihov rad i uspjeh na neki su se način odražavali i na tebe. Mislim da smo u našim tvrtkama postigli takav odnos. Sigurno je da tu ima još prostora za rad, no svi to vide i svi to tako doživljavaju.

Još ne znamo posljedice širenja koronavirusa u svijetu. Među ugroženim djelatnostima prvi je na udaru turizam. Kako će se ova situacija odraziti na Vaše poslovanje?

Sigurno nije ugodno, međutim, treba poći od onoga da je sve što je bilo – jednom i prošlo. I kad nam je najbolje i najljepše, moramo znati da i to prolazi i da se ne smijemo ponašati opijeno. Isto vrijedi i za teške trenutke, a ovi su trenuci izuzetno teški za turizam. Uvjeren sam da ćemo to preživjeti. Zapravo, siguran sam u to. Moram priznati da su pomogle mjere Vlade koja je, za razliku od svih dosadašnjih, ovoga puta reagirala na vrijeme. To nas u ovoj godini neće učiniti profitabilnijim, naravno, ali nam je omogućilo da preživimo. Uostalom, ako pogledamo srpanj i kolovoz ove godine, oni su već pokazali da je oporavak moguć i to relativno brzo, tamo gdje je proizvod bio kvalitetniji. Zato ja vjerujem u relativno brz oporavak.

Godina 2021. vjerojatno još neće doseći brojke nekih normalnih godina, ali 2022. vidim kao potpuno riješenu. Nadam se da ćemo ponovno doći na ono što je bila 2019., koju smatramo jednom dobrom, rekordnom godinom. Na čemu temeljim svoj optimizam? Možda na tome što sam životni optimist, ali i na tome što mislim da će pronalaskom cjepiva sve postati normalno, ukoliko se ne dogode neki drugi poremećaji. No vjerujem da i ova nevolja, baš kao i svaka, ima svoje granice.

Bili ste gost u dvjema srednjim školama u sklopu projekta Biti Bolji. Dojmio me se, a i učenike, Vaš način razgovora s učenicima. Podržali ste nas. Možda možemo opet ponoviti posjetu nekim drugim školama?

Ove sam godine i u ime HUP-a bio u Istri gdje je susret s djecom bio zanimljiv i dobro posjećen. Uvijek ću rado posjetiti škole i družiti se s učenicima.

Podcast Turizam24

pratite nas

10,000FansLike
1,700FollowersFollow
1,500SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

aktualno