Ponedjeljak, 5 prosinca, 2022

Hrvatska turistička zajednica odradila loš posao/intervju s Ivanom Šepak

izvor/preuzeto: dubrovački dnevnik.hr-Ivona Bjuter Mratinović

O sezoni na izmaku, brojkama, dojmovima i vremenu koje tek slijedi

Jedna vrlo specifična, turbulentna sezona je na svom izmaku i polako se zbrajaju brojke, ali i dojmovi. Što je moglo bolje? Je li napravljeno dovoljno? Što tek treba učiniti? Postoji li zadovoljstvo što se kakva-takva sezona ipak dogodila ili ipak ostaje gorak okus s obzirom na to kako je Dubrovnik ove godine zabilježio nešto lošije rezultate od drugih hrvatskih destinacija? 

O svemu tome ekipa Dubrovačkog dnevnika porazgovarala je s Ivanom Šepak, turističkom vodičkom i gradskom vijećnicom Dubrovačke stranke. 

Radite u turizmu. Kakve su reakcije od strane turističkih djelatnika na sezonu koja je, možemo kazati, već sada na izmaku, Britanci nam idu…
Svi smo kolektivno razočarani. U ovoj situaciji su najviše profitirali oni koji imaju male vile koje su izolirane. Ove godine smo dobili puno luksuznih gostiju, no od njih ne živi baš puno ljudi. Žive oni koji se njima bave.

Znači li to kako je Dubrovnik ipak osuđen na masovnost? Bi li Dubrovnik mogao preživjeti isključivo od elitnog turizma?

Bi, mogao bi… No, pričala mi je jedna prijateljica kako je njena kolegica udata za šeika. Prije nekoliko godina su došli na odmor u Dubrovnik, no nisu dugo ostali. Brzo su pošli jer im je bilo dosadno. Mislim kako je takvim gostima u Dubrovniku dosadno.

Što Dubrovnik treba kako elitnim gostima ne bi bilo dosadno? Je li turistički proizvod koji nudimo cjelovit u smislu, prije svega, zabavnog sadržaja? Što mu to nedostaje?

Imamo klub Revelin i to je super, no pored toga nemamo niti jednog drugog kluba, mi nemamo gdje izaći. Treba nam nešto što je napravio Hvar. Neki sadržaji za mlade. Toj mlađoj eliti je tek dosadno.

A za stariju elitu?

Imamo fantastične restorane i imamo dobar smještaj. Mislim kako za njih imamo dosta kvalitetnih sadržaja. No, njih je proteklih godina jako odbijala gužva, a ove godine konačno toga nema pa su oni počeli dolaziti. Inače, u vrijeme kad je kolegica moje prijateljice, koju sam već spomenula, tu bila, nismo imali dobar casino, a sada imamo i to. I u tom smislu dakle imamo što ponuditi. Sad nemamo gužve, došla nam je elita, ali primjerice mi vodiči od njih ne možemo živjeti. Oni uglavnom uzmu jednu turu, ako i jednu…

Na početku ste kazali kako su djelatnici u turizmu sada, na kraju sezone, kolektivno razočarani. Čime?

Ne mogu govoriti u njihovo, ali mogu reći u svoje ime. Dubrovnik cijelu pandemiju iznosi jako dobro, imamo minimalan broj umrlih, kao i zaraženih, posebno ako uzmemo u obzir kako smo se otvorili prema turistima. Jednostavno, mi to nigdje nismo objavljivali. Na društvenim mrežama nemam preveliki odjek jer se njima ne bavim i kao jedna turistička vodička svakako ne mogu u tom kontekstu raditi na ugledu destinacije. To mogu u nekakvom mikro svemiru koji kontroliram, dakle pred svojim gostima, ali na nekoj većoj razini naravno kako ne mogu doprijeti do gradonačelnika nekog velikog grada, do Donalda Trumpa, Angele Merkel… No, netko tko može i netko tko je to trebao utjecati na te krugove to jednostavno nije napravio. Ove godine smo se mogli tome puno bolje posvetiti. Ne znam čime su se bavili veliki akteri koji su se time trebali baviti.

Tko su ti veliki akteri koji su trebali raditi više?

Na nekom vrhu, to bi bio naš premijer. Također, najveći influencer RH  bi trebao biti naš predsjednik kojeg prati toliko ljudi na društvenim mrežama. Govori nekoliko svjetskih jezika, elokventan je i taj čovjek je nestao. On, koji bi mogao od jutra do sutra putovati Hrvatskom. To bi možda Kolinda malo bolje iskoristila pošto je imala putujući ured po Hrvatskoj. Naravno kako se u jeku pandemije savjetovalo ograničavanje kretanja, no živimo u digitalnom svijetu, postoje načini na koje se nešto može iskomunicirati i bez toga.

No, ima i pozitivnih primjera. Jedna od rijetkih tura koje sam imala ove sezone odnosila se na goste s jednog privatnog broda koji su nekoliko dana spavali u Villi Dubrovnik. Ti gosti nisu pitali za cijenu, uz to pravi zaljubljenici u Dubrovnik. Lani su bili tu, no razočarali su se zbog gužve, a ove godine su baš uživali. Uglavnom, kazali su kako je jedini razlog njihovog dolaska u Dubrovnik ove godine bio taj što su od nekoga iz Vlade dobili službeni poziv kako je Hrvatska sigurna zemlja za nautičare i kako sve što im treba za ulazak jest negativan test na Covid. Dakle, ipak je netko od naših vladajućih bio proaktivan i osobu koja je to napravila treba unaprijediti i dozvoliti joj više slobode u djelovanju. Ne volim samo kritizirati, volim i pohvaliti kada netko napravi kvalitetan posao.

Ipak, dosta kritika je došlo na račun Hrvatske turističke zajednice.

S punim pravom. Njihov direktor Staničić je tek 2020. godine počeo otkrivati mogućnosti digitalizacije koje se mogu koristiti u svrhu turističke promidžbe… Zaostali smo! To me jako smeta. Znam kako ima puno kvalitetnih ljudi koji rade u krovnoj Turističkoj zajednici, kao i po županijskim, gradskim i općinskim organizacijama, ali ti ljudi koji vrijede ne dolaze do izražaja. Ne mogu shvatiti zašto. Njihove ideje se uopće ne slušaju, radi se po rezonima starima 20,30 godina što danas ne prolazi. To danas ne može biti naša strategija.

Kakve su to strategije po kojima bismo trebali raditi i upravljati turizmom?

Recimo trebalo bi utjecati na agencije i sve one koji su uključeni u turističku djelatnost da se okrenu online promociji ili bukingu, no to treba dolaziti ‘s vrha’ jer ima dosta malih, obiteljskih agencija koje rade po ustaljenim principima iz 80-ih. Također, ima i puno onih agencija i turističkih djelatnika koji se prema gostu postavljaju tako što pomisle kako ga vide sada i nikada više pa onda misle da mogu biti svakakvi. No, postoji odjek na društvenim mrežama, stranicama poput TripAdvistora gdje se vidi kakav je tko. HTZ bi trebala stimulirati aktere u turizmu da se okrenu digitalnom svijetu. Što se tiče lokalne razine, svi smo mi mini-influenceri; od konobara do direktorice, no nitko nas ništa ne pita. Tako da svi radimo kao rakova djeca, svatko na svoju stranu.

Ono što ste i vi već spomenuli, dosta kritika se odnosi na način komuniciranja dosta dobre epidemiološke slike, prvenstveno u Dubrovniku. Mnogi smatraju kako je ta komunikacija bila manjkava, a ponekad je u potpunosti i izostala. Jesu li se ljudi ‘s vrha’ o kojima govorite trebali malo više pozabaviti upravo Dubrovnikom kao najjačim hrvatskim brendom koji, zbog toga što je aviodestinacija i zbog toga što je nepovezan s ostatkom RH, bilježi lošije turističke rezultate u odnosu na neke druge hrvatske destinacije?

Apsolutno! U ovom trenutku će mi doći 800 ideja, krenuvši od djelatnika u HTZ-u. Trebali su biti na terenu. Razumljivo je kako se u ovoj situaciji režu troškovi, ali vjerujem kako u njihovim uredima postoji netko tko je vičan fotografiji odnosno tko može lijepo pisati, dakle content management i fotografija. I ne treba ništa više! Imaju jako puno pratitelja. Zašto se nije šetalo po plažama, slikavalo Grad? Zašto se nije pisalo o običnim ljudima koji su nam poklonili povjerenje, ali i o, primjerice, Rodu Stewartu koji je za vrijeme epidemije posjetio Dubrovnik, šetao ulicom, bio oduševljen Gradom? Kako došao, tako pošao. Da nije bilo vas novinara, ne bismo ni znali da je tu. Netko je znao da on dolazi i netko je trebao iskomunicirati te podatke. Ako HTZ-u treba moja pomoć, neka me kontaktiraju, ja ću im rado gratis pomoći jer su ove godine odradili jako traljav posao, a trebalo je baš sad raditi najviše.

Kad se prisjetimo tijeka epidemije u Dubrovniku odnosno Hrvatskoj, sjetit ćemo se kako su se prvi slučajevi pojavili u veljači odnosno ožujku, brojne restrikcije su nakon toga stupile na snagu, a onda se u lipnju sve manje-više svelo na brojanje zaraženih i spekuliranje hoće li vrućina ubiti virus. Je li se dovoljno, u tom periodu, promišljalo o sezoni pred nama? Jesmo li se u Hrvatskoj ipak previše uzdali u sreću?

Kao i uvijek. Mi smo totalni kampanjci. Došao je kraj ožujka, a meni je već bilo dosta sjedanja doma. Svi smo bili zatvoreni, u glavi nam je bilo tisuću misli, nismo znali hoće li nas taj virus pobiti ili neće, no vidjeli smo kako sve to skupa u globalu i nije ispalo tako loše kao što se činilo da bi moglo biti. Počela sam pisati neke svoje vizije o tome kako bismo se trebali ponašati u svemu tome, krenuvši od većih aktera, poput države, do onih manjih aktera unutar grada i županije. Zna se koje su to ustanove, no čini se kako je između svih tih djelatnika izostala sinergija. Ti ljudi kao da ne komuniciraju međusobno. Ljudi koji vode te institucije u Hrvatskoj većinom su iz iste stranke. Hoće li nam netko reći kako oni ne komuniciraju unutar te stranke međusobno? I kako je moguće da oni nisu iz ljubavi prema ovoj državi, ako ni zbog čega drugoga, ništa konkretno napravili? Tko mi može kazati kako svi ti ljudi koji su sve ove godine uživali različite beneficije od ove države nisu mogli smisliti nešto?

Ipak, imali su puno vremena. U ovoj pandemiji su neki mijesili kruh, neki su vježbali, neki konačno otkrili kako funkcionira internet… Ako ništa, mogli su pogledati stranicu Svjetske turističke sjednice koja je, kad je bilo očito što će se dogoditi s kruzing turizmom, objavila svoja predviđanja, kao i plan za turističke djelatnike. Apelirali su na vlade diljem svijeta, posebno onih država koje, poput Hrvatske, ovise o turizmu, da pomognu svojim turističkim djelatnicima, ali i da apeliraju na njih u cilju usvajanja novih vještina jer je pitanje kad će se turizam u potpunosti oporaviti. I to je ono što je izostalo na početku jer svi su odmahivali rukom. No, kad je izostalo Uskrsa, kad su se crkve počele zatvarati, bilo je očito kako novonastala situacija i nije tako neozbiljna. Tad je trebalo drugačije pristupiti svemu tome jer svi smo se nekako, do zadnjeg trenutka, nadali kako će doći kruzeri, kako će virus nestati i slično. Naša Vlada je trebala napraviti oštri rez i kazati – turizam će ove godine biti 10 posto od prošlogodišnjeg. Vidjet ćemo kakve će te brojke biti na kraju. Neki su ovu epidemiju turistički gledano iznijeli dosta dobro, a neki, poput nas, nešto lošije. Trebali su odmah reći, ljudi bi se preorijentirali, ne bi čekali državnu milostinju, pokušali bi raditi nešto drugo.

Možemo li kazati kako je ovo dokaz kako u Hrvatskoj ne postoji neko ozbiljnije promišljanje o turizmu i kako nam se zapravo turizam samo događa? Netko se pojavi, pohvali se brojkama i tu staje cijela priča.

Mi cijelo vrijeme brojimo glave i noćenja, od toga nema puno koristi. Treba brojati solde. Ne moramo imati stada ljudi koji dolaze s kruzera kako bismo mogli normalno živjeti od turizma. Treba nam bolja strategija, svakako.

Prvi val epidemije u Hrvatskoj su obilježile značajne restrikcije, među najstrožima u Europi. Čini se kako se to dobro odrazilo na epidemiološku sliku, ali loše na gospodarstvo. Brojni s dolaskom jeseni najavljuju porast novozaraženih, jeste li za uvođenje strogih restrikcija?

Čini se kako se u vremenu kad smo popustili s mjerama, virus uopće nije tako jako proširio, a tad je još bilo nešto hladnije i bili smo u zatvorenom, što znači kako ta karantena možda i nije polučila rezultat kojim se sada dičimo. Osobno sam protiv zatvaranja u kuće i restrikcija kakvima smo svjedočili. Trebamo sačuvati psihu, ljudi gube kruh, ostali su bez sredstava za život zbog virusa za koji uopće nismo sigurni koliko točno ljudi ubija. Ovo što kažem nikako se ne može tumačiti na način kao da sam protiv Stožera. Ja sam za Stožer i mislim kako su se na početku, u nepoznatim uvjetima, kad smo se svi bojali i kad nismo znali koliko je smrtonosan i je li opće smrtonosan taj virus, postavili fantastično. Mislim kako su mjere bile na mjestu. Tada, u takvom trenutku, su trebale biti takve. Koštale su nas, ali mislim kako smo tu dobro postupili. Nisam za to da se opet postupa na isti način jer istraživanja pokazuju kako ne treba ići tako strogo. Ono što nam kronično nedostaje jest osobna odgovornost. Postoje protivnici maski, protivnici mjera, protivnici svega i svačega koji ne razmišljaju puno o drugoj osobi. Ne smijemo svojim nesmotrenim ponašanjem ugrožavati druge.

Dakle, pustiti gospodarstvo da diše, ali uz osobnu odgovornost svakog pojedinca prema vani.

Neke djelatnosti bi se mogle prebaciti u virtualni svijet, primjerice one u kojima djelatnici rade u uredima, no kakav je naš internet? Podupire li to dubrovačka infrastruktura? Zagrebačka čak ne ni u svim kvartovima, a govorimo o glavnom gradu Hrvatske. Dubrovnik je još gori po tom pitanju. Sjećate li se kad je prije nekoliko godina presječen kabel u Splitu, kad smo ovdje ostali bez svih sredstava komunikacije? A mi smo drugi najbogatiji grad u Hrvatskoj, sudeći po proračunu.

Vratimo se još malo na covid-sezonu. Spomenuli ste kako smo se uzdali da će doći kruzeri, oni nisu došli… Neki se zbog toga raduju, drugi to prepoznaju kao problem. Oko kruzera se dosta lome koplja, kakav je vaš stav po tom pitanju?

Dubrovniku trebaju kruzeri i to se sad najbolje pokazalo. Dubrovnik, kao i ostatak hrvatske obale, ima najveći broj gostiju tijekom lipnja, srpnja i kolovoza. No, Dubrovnik ima ono što ostatak obale nema – turizam koji pomalo kreće već u veljači, u ožujku se to dodatno zahuktava, već u travnju smo solidno popunjeni, svibanj nam je sjajan… Tad ostatak Hrvatske spava. I dok drugi egzistiraju od tri turistička mjeseca tijekom godine, mi imamo sedam ili osam mjeseci pravog turizma. Mislim kako imamo sve preduvjete da živimo 12 mjeseci u godini. To bi bilo sjajno i za sve nas koji radimo u turizmu jer bismo možda mogli negdje otputovati na ljeto, a ovako samo čekamo zimu. Moramo raditi preko svake mjere jer kad gosti odu, nema solada. Mi smo na zimu spremni za bolovanje, onda malo godišnjega, a onda ‘tko preživi’.

Dubrovnik ima i posezonu. Kakva su vaša predviđanja za ovu, dosta specifičnu? Je li nam stavljanjem na crvenu listu od strane Velike Britanije zakucan ‘zadnji čavao u lijesu’, kad govorimo o turizmu?

Mislim kako jest. Vidim po bukingu, vidim po broju ljudi u Gradu… No, važno je imati na umu kako dosta tih ljudi radi putem interneta, nisu vezani za ured i ti ljudi nama trenutno dolaze; oni kojima samoizolacija u trajanju od 14 dana ne predstavlja ništa te mogu obavljati svoj posao. Trebalo bi, dakle, apelirati na njih, ali to opet ne mogu napraviti ja kao turistička vodička, kao jedan sasvim mali kotačić u tom turističkom segmentu, nego organizacija koja to inače treba raditi, dakle Hrvatska turistička zajednica, od najveće razine do one lokalne. Gdje su oni?

DUSTRA je imala određene kritike na račun izdvajanja za kulturu. Zaključene su još jedne Dubrovačke ljetne igre. Koliko ste zadovoljni učinjenim? Mnogi se sjećaju vremena kad su gosti dolazili u Dubrovnik samo kako bi pogledali neku predstavu ili poslušali koncert na Igrama.

Sjećam se vremena kad su te predstave bile titlovane za goste odnosno dijelile su im se bubice i oni su slušali prijevod. Igre su nešto domaće, nešto za nas, teško za naše strane posjetitelje. Održane su te predstave u vremenima kad smo se morali držati epidemioloških mjera. Ne znam koliko se toga i držalo jer ja nisam bila ni na jednoj predstavi zbog straha, smanjila sam kontakte na najmanju moguću mjeru, kao što su to, uostalom, mnogi napravili. Dali smo 30 milijuna kuna tim Igrama računavši kako će sezona biti jednaka, no to se nije dogodilo. S jedne strane se svima sve reže, a nekome se ništa ne dira. Kako je to moguće?

Podcast Turizam24

pratite nas

10,000FansLike
1,700FollowersFollow
1,500SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

aktualno