Zima je, snijega ima. Hrvatska skijališta su puna ljudi. Granice su zatvorene pa su naši građani ostali doma i otkrili svoje planine u želji za bijegom iz gradova u prirodu.
Sad se svi pitaju kako to da Gorki kotar, Lika, Papuk, Medvednica, Platak ili neko drugo mjesto u brdima nije bolje uređeno.
Pitanje je zašto nema skijaškog centra u Hrvatskoj?
Jedan centar je bio i ambiciozno je krenuo. Bjelolasica iza Ogulina je bio odlično zamišljen projekt. Sagrađeni su apartmani, restoran, nekoliko žičara i skijanje je krenulo. Proveo sam jedan vikend tamo i bilo je sasvim u redu za nešto što je napravila država. Hrana kao u radničkoj menzi, apartmani uređeni u doba dok nije postojala IKEA, znači socijalistički.
Žičare su bile spore ali su vozile. Glavna staza kojom se spuštalo u dolinu je bila zatvorena jer nikad nisu izvadili panjeve pa nije bila sigurna za spuštanje. Dakle i kad je bilo novo već je bilo zapušteno i bez ikakvog privlačnog sadržaja osim samog brda i domaće rakije. Par godina kasnije je za direktora postavljen bivši vaterpolist koji sa skijanjem nema nikakve veze osim što je u igri voda različitog agregatnog stanja. Ubrzo je sve izgorjelo i Bjelolasica je propala, a bez da je imala šansu prerasti u ozbiljan sportski centar i skijalište. Centar je bio preveliki zalogaj za HOO koji nije znao upravljati s time što je dobio.
To je ujedno i odgovor na pitanje zašto nema skijaškog centra u Hrvatskoj. Tko i gdje bi ga napravio i kojim novcem. Ako bi to radila država onda treba prvo osnovati povjerenstvo, pa agenciju za skijanje, pa bla, bla, bla i nikad ništa kao i uvijek do sada. Gdje se god uplete država to propadne ili ne valja.
Bugarsko skijalište Bansko je dobar primjer
Skijalište može nastati iz ničega samo ako se nekome da koncesija na planinu i ako takav investitor sagradi sve od početka. Tako je nastalo skijalište Bansko u Bugarskoj. Vlasnik jedne od najvećih banaka u toj zemlji te brojnih poslova je ujedno i predsjednik skijaškog saveza Bugarske. Dobro pozna svjetska skijališta. Sretao sam ga po mnogim utrkama. Čovjek je znao što i kako treba te imao novaca da osmisli i sagradi moderno skijalište. Tako se to radi.
Bjelolasicu su kupili Slovaci pa ćemo vidjeti što će napraviti. Oni imaju skijališta u svojoj zemlji pa imaju znanja i iskustva. Imaju li novaca kojeg žele potrošiti u Gorskom kotaru ćemo tek vidjeti. Mogu li se izboriti s lokalnim šerifima, zakonima i propisima da se sagrade hoteli, apartmani, restorani, trgovine, žičare i ostali prateći sadržaji? Možemo se samo nadati jer to je jedina, ako ne i zadnja šansa da se u Gorskom kotaru nešto ozbiljno napravi. Navodno imaju planove da revitaliziraju skijalište.
U među vremenu Platak, Mrkopalj i ostala mjesta će i dalje biti takva kakva jesu. Skijaši ne žele čekati u redu za ostarjelu žičaru 25 min da bi se spustili za tri minute. To nije skijanje osim za početnike. Čim se otvore granice će otiči tamo gdje su skijali i prije. Uglavnom u Italiju i Austriju, a ni Francuska nije tako daleko te naravno u najdražu nam Sloveniju.
Gdje su investitori ?
Zašto netko ne uloži svoj novac? Ne znam odgovor na to pitanje. Znam da ja ne bi. Tko bi tamo radio? Tko bi dolazio i boravio čitave zime? Ne samo onaj tjedan kad su praznici nego od početka prosinca do travnja. Skijaška sezona traje šest mjeseci. Svojevremeno su u skijaškoj obitelji Modrić razradili planove za nekoliko skijališta u Gorskom kotaru. Neke sam vidio. Mala skijališta s nekoliko brzih žičara. Taman što nam treba, no nikad država nije našla sluha za to. Od političara nitko nije pravi skijaš pa niti ne razumije o čemu se radi.
Na Jahorini pored Sarajeva se uložilo u brze šesterosjede, gondolu i luksuzne hotele. Jahorina je ove zine hit. Isto, ako ne još bolje je na Kopaoniku u Srbiji. Bansko u Bugarskoj je međunarodni skijaški centar poznat po utrkama sa Svjetski kup i najboljim Apres ski zabavama. Makedonija i Kosovo rade na uređenju svojih skijališta. Čujem da se budi i Crna Gora.
Regija investira u skijališta
Hrvatska skijališta ne mogu biti poput onih u visokim Alpama. Prvi je razlog da nisu dovoljno visoka pa je količina i kakvoća snijega vrlo upitna. Drugi je da osim domaćih treba naći načina kako privući strance kojima se na putu do Delnica nalazi stotine drugih skijališta i da ne nabrajamo dalje. Ako se pojavi investitor voljan uložiti u razvoj biti će dobro za sve nas. Jer, bolje je i jeftinije učiti skijati kod kuće nego vani.
