U Hrvatskoj se u grob ide sa svojim talentima, ne daj Bože da ih nekome predaš, a njoj je to nezamislivo. Ona ih dijeli, i to besplatno, jer jedino tako dijeljenje može imati smisao.
Alexandra Horvat, gospođa s čijom smo životnom filozofijom započeli tekst, rođena je Njemica. U Hrvatsku je prvi put došla prije desetak godina. Na ljetovanje. Za početak jedan tjedan, potom dva, pa mjesec dana, da bi nedavno reportere Slobodne Dalmacije primila u svojoj kući. Alexandra Horvat seli se, naime, u Hrvatsku. Seli se i obitelj, dvoje maloljetne djece, a pas je već tu, u Mimicama.
Kuća još nije gotova, radnici užurbano dovršavaju posao i trude se ne prekidati očito važan razgovor, a Alexandra ih nudi palačinkama.
– Izvrsne su, morate probati – potvrđuje Miroslav Radman.
HRVATI NE CIJENE OVU LJEPOTU
Poznati znanstvenik, odlikovani biolog, sjedi na terasi, na samom njezinu rubu, ograde još nema, i zadivljen promatra pejzaž.
– Znate li što je fascinantno? To što Dalmatinci, puni sebe kakvi već jesu, misle da su oni zaslužni za ovu ljepotu, da su je oni iskreirali i da bez njih ničeg ovog ne bi bilo – smije se Radman, kao da se sam sebi ruga.
Alexandru Horvat je slučajno upoznao, preko zajedničkog prijatelja, a sada joj pomaže da ostvari barem neku od svojih ideja.
– Kako mislite neku?! Ja uopće ne sumnjam da ću ostvariti sve svoje ideje, da sumnjam ne bih ovdje ni dolazila – jasno će Alexandra.
Prva ideja, čija realizacija je već u poodmakloj fazi, jest pretvaranje Mimica i Marušića u selo digitalnih nomada. Kao osoba iz IT sektora Alexandra Horvat uvjerena je u uspjeh tog projekta. Uostalom, već je zaposlila sedmero ljudi, u projektu trenutačno sudjeluje njih 20, a nada se da će do kraja godine premašiti i brojku 100.
– Čak 900 kila elektronike stiglo mi je pretprošli četvrtak, a ovaj tjedan stižu i specijalci iz IBM-a – govori Alexandra, već godinama sales manager u njemačkoj tvrtki “Netzlink” iz Braunschweiga, specijaliziranoj za svakovrsne IT usluge, od konzultinga do servisiranja. Njezin šef, Sven-Ove Wahling, kojega prema njegovim vještinama opisuje kao Sheldona iz “Teorije velikog praska”, ali s emocijama, oduševljen je idejom te je spreman u projektu sudjelovati kao partner.
– Dovoljno je samo da im pošaljem sliku ovoga mjesta i svako daljnje objašnjenje mojim kolegama u Njemačkoj postaje bespredmetno – zadovoljno će.
Otkrila je, veli, najljepši krajobraz na svijetu. Pod njom masline, borovi i more, a pred njom Brač, rukom ga možeš dotaknuti. Njoj, koja je svugdje bila, ništa se ne može mjeriti s Hrvatskom.
– Hrvatska je nevjerojatno lijepa, no bojim se da Hrvati to ne znaju cijeniti, nisu svjesni što imaju i ne znaju to koristiti da im budućnost bude ljepša – zaključuje.
Radman potvrdno kima:
Hrvatska ide naprijed glave okrenute prema natrag. Zamaramo se poviješću koja, što je najgore, uopće nije autentična. Ako pak treba istraživati, onda radije istražujmo budućnost, ona jamči život, a ne prošlost. I ostavimo se ceremonija, besmislenih, dosadnih ceremonija.
Alexandri hrvatske ceremonije također idu na živce. Prepričava kako se u Splitu testirala na koronu. I kako je sve formulare ispunila online. Da bi joj na šalteru, kad je napokon došla na red, rekli da mora sve ispočetka.
– Sva moja objašnjavanja bila su uzaludna, nevjerojatno! – ljuta je, najradije bi grizla.
Administracija je, međutim, od Hrvatske neće odvratiti. Dapače. Uvjerena je kako će njezina obitelj u Dalmaciji pronaći skladan dom. Bez protivnika i neprijatelja. Takvih riječi nema u njezinu rječniku.
– Na mom vjenčanju bila su i moja tri bivša momka – obrazlaže svoju tezu.
Radman ima svoju teoriju:
– Najbolje je biti neoženjen. Svaki brak, kad ponestane ljubavi, na koncu se pretvori u bitku za kvadrate. A opet, ako si već oženjen ili udana, onda je poželjno imati ljubavnicu ili ljubavnika. Muž i žena dosadni su u ljubavnoj vezi.
Alexandra se tome žestoko protivi. A primjećuje i da u Hrvatskoj bivši supružnici nisu u dobrim odnosima. Nije joj jasan takav stav, ukapanje u rovove, no to ne mijenja njezinu odluku. Život će iz temelja promijeniti, a u Hrvatsku se preseliti zauvijek. U Mimice, mjesto s malo ljudi i s puno apartmana. I sa samo jednom trgovinom.
– Ovdje imam sve što mi treba, i što će mojoj djeci trebati – kratko će.
Stariji Alexandrin sin, tinejdžer, nedavno je proživio tešku traumu. Posljedice su bile neizbježne, a dječakova psiha ugrožena.
– Hrvatsku on voli isto kao ja, ovo će za njega biti spas. Korona i lockdown samo su ubrzali nešto što je bilo neminovno. Uostalom, da samo znate kako se Njemačka za ovo kratko vrijeme promijenila, broj depresivnih osoba se udvostručio, a ja ne želim biti dio te statistike – napominje.
Izazova se ne boji. Ni to što joj djeca ne znaju jezik ne smatra preprekom.
– Moja su djeca “open minded”. Puno smo putovali, upoznali smo različite kulture, multi kulti smo obitelj, tako da problema s adaptacijom neće biti – uvjerena je Alexandra.
Znaju što ih čeka. Budućnost. A prošlost ostavljaju tamo gdje joj je i mjesto.
– Iskreno, zdravlje mog starijeg sina bilo mi je osnovni motiv za ovaj potez, poslovne ideje došle su kasnije – dodaje.
Radman se ubacuje:
– Ništa za čovjeka nije tako smrtonosno kao život. Na kvalitetu života mnogi zaboravljaju, a upravo bi ona trebala biti osnova jer što će ti život ako ne možeš u njemu uživati. Ako je život patnja, onda u njemu nema prevelika smisla.
Zarađivati, a ne znati kamo s novcem, suludo je. Jedino što sigurno znamo da će se dogoditi u budućnosti jest da ćemo umrijeti, a budućnost u kojoj sam mrtav mene ne zanima.
Alexandrina filozofija ide upravo u tom smjeru.
– Budućnost je sada. Moramo biti spremni na život nakon lockdowna, na život koji više neće biti “normalan”, nego “digitalan”, na život u kojemu će “hi tech” postati “native” – odlučno će.
Gorljiva je, puna energije. Zahvaljuje koroni što joj je “otvorila oči”.
– U mom životu sve je projekt. Kad znam što je “target”, onda sve postaje jednostavno. Projekt tako može biti gradnja kuće, sklapanje braka, odgajanje djece… ili pokretanje novoga posla. A nekad se na više projekata može istovremeno raditi, kao što ja sada radim – ponosno će.
EQ JE BITAN KAO I IQ
Kad nauči hrvatski jezik, ići će od vrata do vrata po Mimicama i Marušićima te objašnjavati ljudima svoje ideje.
– Ja sam “workoholik”, nema kod mene pomalo, polako – smije se, dvije posljednje riječi izgovara na hrvatskom.
Uvjerena je da se dalmatinski mentalitet može promijeniti. Upozorili su je, kaže, na Dalmatince, da će njima teško nametnuti svoj radni ritam i da će emocije iz njih još teže na površinu izvući, pogotovo jer ona dobar dio svog “treninga” bazira uporavo na emocijama, EQ njoj je jednako važan kao i IQ.
– Pogriješili su, itekako su pogriješili, svi ljudi koje sam dosad upoznala sposobni su prilagoditi se uređenom i strukturiranom životu – otkriva.
Radman smatra kako je ovo idealan trenutak da napokon ispravi starog filozofa:
– “Cogito ergo sum”, iliti “Mislim, dakle jesam” nije sasvim točno, da ne kažem da je krivo. Ispravno bi bilo reći “Osjećam, dakle jesam”, jer mi ljudi, ako smo zaista ljudi, i nismo ništa drugo nego lovci na emocije.
Mještani su, naravno, oduševljeni idejom da im digitalni nomadi u dane izvan sezone napune apartmane. Alexandra im je objasnila da su to ljudi koji bi tu radili. Uživali i radili. I trošili. Na sigurnom od neke nove pošasti.
– Za razliku od nekih drugih sličnih destinacija, digitalne nomade će ovdje sve dočekati, sva potrebna aparatura, ništa neće trebati nositi sa sobom – pokazuje nam radne stolove, računala i gadgete bez kojih digitalni nomad ne kreće na put.
Pokazuje nam i pogled od milijun dolara.
– Impresivno, je li tako? – pita odgovarajući.
Ponavlja da ima viziju, i beskrajnu energiju. I da nema strah od neuspjeha.
– Nisam arogantna, samo vjerujem u svoje vještine. Puno je ljudi nakon razgovora sa mnom promijenilo svoje životne navike – samouvjereno će.
Na Sveučilištu u Kasselu sredinom devedesetih diplomirala je matematiku, a u Mimicama i Marušićima za koju godinu planira otvoriti kampus za IT menadžere. Muči je tek loš internet. Nije joj jasno kako je to moguće. Razgovara s operaterima, dobiva obećanja, uvjeravaju je da će biti bolje.
– Izgubila sam 38 kilograma u šest mjeseci boravka u Hrvatskoj. Stalno sam u pokretu, ne stajem, mali milijun stvari treba odraditi, ali ništa mi nije teško, osjećam se puno zdravije – govori.
Radman upozorava:
– Postići životnu harmoniju znači postići savršenstvo. A harmonija u našem tijelu zove se zdravlje. Zdrava hrana pri tome nije nešto svima određeno, ni blizu, jer ona itekako ovisi o adaptaciji. Ono što je zdrava hrana za Eskime zasigurno bi ubilo pripadnike Bantu plemena. A čovjek sve može preživjeti i izliječiti osim gladi.
Nakon što se posao s digitalnim nomadima uhoda, a na tome trenutačno radi tek oformljena Alexandrina ekipa (“plaća je svima ista, plus bonusi koji ovise o njihovim pokazanim vještinama, a ugovori su ‘no limited’, jer čovjek koji ima ugovor na godinu dana ne može slobodno raditi, meni je to nedopustivo”), naša sugovornica planira osnovati i neprofitnu organizaciju koja bi se bavila zaštitom okoliša.
A GDJE VAM JE STRUJA?
– To je veliki dio moje priče. Kod mene se ništa ne baca, sve se reciklira. I odjeća koju kupujem već je bila nošena te reciklirana. Ostala sam zgrožena kad sam vidjela koliko ovdje ima plastike i gdje se sve baca. A meni je i četkica za zube od bambusa – navodi.
Automobil joj, naravno, pokreće struja. Električna limuzina. Kojom je prošlog prosinca iz Njemačke do Mimica putovala cijeli dan.
– Nisam imala gdje puniti! Trebala su mi točno 23 sata da dođem. Strašno! – i sada joj dođe muka kad se sjeti.
Razgovarat će s omiškim gradonačelnikom, upitat će ga kako je moguće da Omiš nema punionicu za električne automobile i zašto takvi automobili plaćaju parking.
– Kad moja kuća bude završena, na parkingu ću postaviti priključke za besplatno punjenje – obećava.
Tako je, kaže, naučila. Dijeliti sve što zna i može. A uvjerena je da se to može lako prenijeti. Poput virusa koji joj je promijenio život.
